Mačka je svake noći budila svoju vlasnicu i tjerala je iz spavaće sobe: žena je mislila da mačka ima psihičkih problema, dok je nije odvela veterinaru…
Mačka je svake noći budila svoju vlasnicu i tjerala je iz spavaće sobe: žena je mislila da mačka ima psihičkih problema, dok je nije odvela veterinaru.
Ja sam veterinar i ljudi mi često zovu noću. Uvjereni su da, ako imate diplomu, morate riješiti sve — od kihanja psa do spašavanja njihovog života. Ali Anna je pozvala danju. U njenom glasu bila je takva umornost, kao da nije spavala mjesecima.
— Dobar dan, je li ovo klinika? Zovem se Anna. Imam termin kod vas. Imam problem sa svojom mačkom… Ne da mi spavati.
Rečenica „mačka mi ne da spavati“ može značiti bilo što. Ali u njenom tonu nije bilo iritacije, već zabrinutosti.
Anna je došla uredno obučena, pomalo napeta. Otprilike pedeset i pet godina, stroga frizura, kaput u boji čizama. Transporter je držala pažljivo, kao da je unutra porcelan.
— Ovo je Luna, — rekla je. — Lijepo ime, izabrao ga je moj muž. Ali noću nije Luna, već budilica s kandžama.
Iz transportera su me gledale velike oči. Velika siva mačka, gusta dlaka, miran pogled. Nijedna agresija.
— Što se događa? — upitao sam.
Anna je duboko uzdahnula.
— Budi me svake noći. Uvijek oko tri ili četiri ujutro. Prvo me nježno dodirne šapom po obrazu. Ako ne reagiram, počne jače udarati. Može me ugristi za ruku. Skida pokrivač. Dok ne ustanem i ne odem spavati u dnevni boravak na kauč, ne smiruje se. A čim odem — legne na moj jastuk i spava do jutra.
— Koliko dugo to traje?
— Oko tri mjeseca. Isprva sam mislila da joj se promijenio karakter. Zatim sam odlučila da su to moji živci. Terapeut je rekao da je to nesanica zbog stresa. Dao mi je sedative. Ali nije bilo bolje.
Luna je mirno sjedila pored svoje vlasnice i nije skidala pogled s nje. Pregledao sam mačku. Srce uredno, disanje čisto, težina normalna. Potpuno zdrava životinja.
I u tom trenutku iznenada sam s užasom shvatio da mačka nema nikakvih psihičkih problema — i da se događa nešto mnogo gore…
— Anna, — upitao sam, — kako se osjećate kad vas budi?
Zamislila se.
— Loše. Srce mi snažno lupa. Usta su mi suha. Ponekad osjećam da mi nedostaje zraka. Prvo pomislim da mi tlak skače. Stavim tabletu pod jezik i odem na kauč. Tamo mi nakon nekog vremena bude lakše.
— Je li vam netko rekao da hrčete?
Zacvenjela se.
— Susjeda je jednom rekla da noću kao da utihnem, a zatim naglo udahnem.
Pogledao sam mačku. Nije skidala pogled s Anne.
— Čini se da vas Luna ne budi zato što je zločesta, — rekao sam. — Moguće je da reagira na ono što vam se događa tijekom sna. Životinje osjećaju kada se disanje promijeni ili kada otkucaji srca postanu neobični. Za nju je to znak za uzbunu.
Anna me gledala kao da sam rekao nešto čudno.
— Hoćete reći da me spašava?
— Ne mogu to dokazati, — odgovorio sam. — Ali siguran sam da problem nije u mački. Trebate obaviti pretrage. Krv, šećer, provjeriti srce, možda i disanje tijekom sna. Počnite s tim.
Dugo je šutjela, a zatim kimnula.
Tjedan dana kasnije Anna je ponovno nazvala. U njenom glasu više nije bilo onog tupog umora.
— Obavila sam pretrage, — rekla je. — Šećer mi je povišen. Liječnik me poslao kardiologu. Otkrili su probleme sa srcem. Rekli su da noću dolazi do zastoja disanja. Upućena sam na dodatne pretrage. Liječnik je rekao da je to ozbiljno.
Na trenutak je zašutjela i tiho dodala:
— Da me Luna nije budila… i dalje bih sve pripisivala živcima.
Sada Anna prolazi liječenje. Prilagodili su joj lijekove i propisali terapiju spavanja. Već spava bolje. Luna i dalje dolazi noću, ali sada samo legne pored nje i tiho prede. ☹️☹️☹️
