„Dušo, tvoja žena se vratila! Zar joj nisi rekao da sada ovdje živim ja?“ — čula sam glas ljubavnice čim sam ušla u kuću.
Nije se samo osjećala kao gospodarica u mom domu, već je pokušavala i mene izbaciti. No ljubavnica mog muža nije imala pojma na što sam sposobna i što će im se uskoro dogoditi…
„Dušo, tvoja žena se vratila! Zar joj nisi rekao da sada ovdje živim ja?“ — ponovo sam čula glas ljubavnice čim sam ušla u kuću.
„Dušo, tvoja žena se vratila! Zar joj nisi rekao da sada ovdje živim ja? Nema problema, možda može privremeno živjeti u dječijoj sobi do razvoda.“
Čula sam to prije nego što sam zatvorila vrata. Lift je polako išao gore, a ja sam gledala svoj odraz u ogledalu.
Da, više nisam bila djevojčica. Ali nisam bila ni ona žena koju se može jednostavno izbrisati i zamijeniti prvom koja naiđe.
Poslovno putovanje bilo je naporno; maštala sam o vrućem tušu i zagrljaju svoje kćeri. Tiho sam otvorila dva brava da ne probudim muža.
U hodniku je bilo polusvijetlo. Prvo što sam vidjela bile su tuđe cipele. Visoki potpetice, jarka boja, odvažan model. Naša dadilja se tako ne oblači. Pokušala sam naći logično objašnjenje kad su se otvorila vrata spavaće sobe.
Izašla je mirno, kao gospodarica. Na njoj je bio moj ogrtač. U rukama — moja šolja. Pogledala me od glave do pete i nasmiješila se.
Ako muškarci obično biraju mlađe i upečatljive, moj muž je očito izabrao drugačiji put. Ta žena bila je starija od mene, vidno punija, s teškim šminkom i pogledom punim samopouzdanja. Ipak, stajala je u mom domu.
— Pa, upoznale smo se, — rekla je slatkim glasom.
— Nije li te upozorio? Sada smo zajedno. Mislim da će ti biti praktičnije živjeti u dječijoj sobi. Privremeno, naravno. Do razvoda.
U tom trenutku nešto je kliknulo u meni. Ne bol, ne suze, već hladnoća.
Prošla sam pokraj nje u kuhinju i vidjela muža. Stajao je blijed kao zid. Nema izgovora, nema riječi. Samo zbunjenost.
Ona je nastavila govoriti. O tome kako je muškarac umoran od „ostarjele žene“. O novom životu. O tome da je vrijeme ustupiti mjesto.
Mislila je da ću se sada posramiti. Nije imala pojma na što sam sposobna.
Izvadila sam telefon. I tada se dogodilo nešto što je oboje šokiralo…
— Halo. Dobro jutro. U mom stanu nalazi se neovlaštena osoba. Nezakonito prodiranje. Adresa takva i takva.
„Dušo, tvoja žena se vratila! Zar joj nisi rekao da sada ovdje živim ja?“ — čula sam glas ljubavnice čim sam ušla u kuću.
Muž je naglo podigao glavu.
— Što radiš?
— Ono što sam trebala učiniti još davno.
Dok je ljubavnica nervozno hodala po kuhinji, službenici su stigli brže nego što je uspjela smisliti izgovor.
Pokazala sam dokumente stana mirno. Stan sam kupila prije braka. Sve na moje ime.
Službenik je službeno zahtijevao da napusti prostor. Odjednom se promijenila. Glas joj je drhtao. Samopouzdanje nestalo. Pete više nisu zvučale tako ponosno.
Muž je pokušao intervenirati, ali službenik je suho podsjetio da neovlaštene osobe nemaju pravo biti ovdje bez pristanka vlasnika.
Kad su se vrata zatvorila iza nje, pogledala sam muža. Stajao je usred kuhinje, izgubljen i ljut istovremeno.
— Ako želiš, možeš privremeno živjeti u dječijoj sobi, — rekla sam mirno. — Ali zapamti jednu stvar: Pobrinut ću se da izgubiš sve.
On se nasmiješio.
— Ozbiljna si?
— Apsolutno. Zamijenio si me za ženu koja ti može biti dadilja.
Da je bila mlađa i ljepša, možda bih još pomislila da je problem u meni. Ali sada vidim da je problem samo u tvom ukusu.
Prvi put tog jutra nije znao što odgovoriti. ☹️☹️☹️
