Muž je zaboravio moj rođendan i istog dana otišao na pecanje s prijateljima: za vrijeme njegovog odsustva pripremila sam takvo „iznenađenje“ da sada sigurno nikada neće zaboraviti taj datum…
Muž je zaboravio moj rođendan i istog dana otišao na pecanje s prijateljima: za vrijeme njegovog odsustva pripremila sam takvo „iznenađenje“ da sada sigurno nikada neće zaboraviti taj datum.
Do pedesete godine moj muž je razvio čudnu osobinu. Bez greške je pamtio kada treba promijeniti ulje u autu, kojih datuma se okupljaju njegovi prijatelji na pecanje i kada počinje griz. Ali porodični datumi kao da su se sami brisali iz sjećanja.
Obično sam unaprijed spašavala situaciju. Nagovještavala, ostavljala poruke, pitala direktno. Ali 45. rođendan sam željela dočekati drugačije. Bez podsjetnika i molbi. Naivno sam mislila da dvadeset pet godina braka nečemu uče.
U petak ujutro Igor je jurio po stanu, skupljajući pribor i ruksak.
— Marina, nisi vidjela moj termos? Momci već čekaju. Idemo na rijeku, sada je najbolji period. Vratit ću se u nedjelju, signala skoro neće biti.
Brzo me poljubio u obraz, čak me nije ni pogledao.
— Nemoj se dosađivati. Kupi sebi nešto ukusno.
Vrata su se zatvorila. Prišla sam kalendaru. Datum je bio zaokružen crveno. Moj jubilej. Nije samo zaboravio. Izabrao je baš taj dan za putovanje.
Isprva je boljelo. Onda je u meni postalo hladno i mirno. U glavi se rodila ideja kako da postavim na mjesto muža kojem su pecanje i prijatelji važniji od voljene žene. Počela sam realizovati plan, i po povratku kući čekalo ga je „iznenađenje“. Moj rođendan više neće zaboraviti.
Muž je imao tajni fond. Nedodirljivu ušteđevinu za novi motor za čamac. Novac je bio u sefu. Šifru sam znala jer je njegova „savršena memorija“ ponekad zakazivala.
Iznos je bio značajan. Skoro tristo hiljada. Otvorila sam sef i donijela odluku.
Vikend je prošao onako kako sebi nikada ranije nisam dopuštala. Naručila sam ketering, pozvala prijateljice, ukrasila stan cvijećem. Muzika, smijeh, šampanjac. Drugog dana — večera u restoranu s pogledom na grad. Zatim spa.
Na kraju — broš koji sam dugo gledala, ali uvijek odgađala kupovinu zbog „zajedničkih planova“.
U nedjelju navečer vrata su se otvorila. Igor je ušao zadovoljan, s kantom ribe u rukama.
— Evo ulova! Odlično smo se proveli!
Napravio je korak u dnevnu sobu i zastao. Na stolu prazne boce, u uglu korpe s cvijećem, na kauču kese iz skupih prodavnica.
— Šta se ovdje dešavalo? Jesmo imali goste?
— Jesmo, — mirno sam rekla. — Bio je moj rođendan. Četrdeset pet godina. Sjećaš se?
Zamrznuo se, pa naglo izdahnuo.
— Prokletstvo… Marina, stvarno sam zaboravio. Znaš kako je…
— Znam, — prekinula sam ga. — Zato sam odlučila da se ne rastužujem. Sve sam organizovala sama. I poklon sam izabrala bez tvoje pomoći.
Pogled mu je odlutao prema radnoj sobi. Vrata sefa su bila odškrinuta. Pobijelio je i potrčao tamo. Vratio se nakon minute praznog pogleda.
— Gdje je novac? Tamo nema ništa. Gdje su moje ušteđevine?
— Ovdje su, — pokazala sam rukom po sobi.
— Sve si potrošila? To je bio motor! Dvije godine sam skupljao!
— A ja sam dvadeset pet godina trpjela, — rekla sam tiho, ali čvrsto. — Zaboravio si moj jubilej. Pobrinula sam se da ga dugo pamtiš.
Sjeo je na kauč i šutke gledao čas u kantu s ribom, čas u prazan sef, čas u mene. Teško je bilo praviti scenu jer je novac formalno bio zajednički.
Ribu je čistio šutke.
Prošlo je pola godine. Za motor opet štedi. Ali sada u njegovom telefonu stoje podsjetnici mjesec dana, sedmicu i dan prije svakog važnog datuma. Ponekad su lekcije skupe. Ali ova se pamti zauvijek. ☹️☹️☹️
