Na poslu se tajnici iznenada pogoršalo, pa je izašla van: sjela je na klupu, zatvorila oči, i kad se probudila, vidjela je starca kako pokušava skinuti zlatnu narukvicu sa njenog zgloba.
„Hej, šta radite? Ovo je poklon mog muža!“ Starac ju je gledao u strahu i tiho rekao: „Izgubili ste svijest zbog ove narukvice. Pogledajte sami.“ Tajnica se zagledala i ostala zapanjena od straha.
Ani je pozlilo već tokom sastanka.
Sjedila je pored direktora, kao i uvijek, bilježeći svaku riječ i pokušavajući ne pokazati umor. U sali je bilo zagušljivo, zrak je bio težak. U sljepoočnicama joj je počelo lupati, srce je kucalo brže nego inače. Anna je duboko udahnula, ali olakšanje nije došlo. Osjetila je neugodan pritisak u prsima, kao da joj polako stavljaju težak teret.
U jednom trenutku soba se počela „pomicati“. Anna se uhvatila za rub stola da ne padne i tiho se izvini. Pokušala je ustati i hodati ravno, ali noge su joj popustile. Direktor je nešto pitao, ali Anna je jedva čula riječi.
Napolju je bilo svježe. Svjež zrak joj je udario u lice, ali nije donio olakšanje. Slabost se samo povećavala. Anna je napravila nekoliko koraka i bez snage sjela na klupu pored malog parka. Zatvorila je oči, nadajući se da će uskoro proći.
Srce joj je divlje kucalo.
Kad je Anna otvorila oči, vidjela je starca nad sobom. Bio je stariji od sedamdeset godina. Jednostavna jakna, stara kapa, miran ali pažljiv pogled. Pažljivo je držao njen zglob i kao da je proučavao ruku.
— Šta radite? — šaptala je Anna, pokušavajući povući ruku. — Ne dirajte. Ova narukvica je poklon mog muža.
Starac se nije raspravljao. Samo je tiho rekao:
— Loše vam je zbog nje. Pogledajte pažljivo.
Anna je pogledala narukvicu — masivnu, zlatnu, koju je stalno nosila — i u tom trenutku joj je kosa stanula naježena.
Zlato je pocrnilo upravo tamo gdje se dodirivalo sa kožom. Ne u potpunosti, već u mrljama, kao da je neko povukao tamnu sjenu preko njega.
— Ko ste vi? — šaptala je Anna, osjećajući kako se sve u njoj steže.
— Bivši sam zlatar — mirno je odgovorio starac. — Četrdeset godina sam radio sa zlatom. Kad sam vidio da vam je loše, slučajno sam pogledao ruku. Običan čovjek to ne bi primijetio.
— Šta to znači? — glas joj je drhtao.
— To su tragovi talija — tiho je rekao. — Vrlo lukava otrovina. Nije vidljiva golim okom. Nanosi se u vrlo tankom sloju, upija se kroz kožu i polako truje čovjeka. Ali zlato reaguje. Potamni.
— Hoćete reći…
Starac je kimnuo.
— Onaj ko vam je dao ovu narukvicu znao je šta radi. Htio je da budete bolesni, da oslabite i jednog dana jednostavno ne ustanete.
Anna je pogledala nakit, pa svoje ruke. U glavi joj se pojavio lik muža, njegovi hladni pogledi, čudna briga u posljednje vrijeme i uporna riječ: „Nosite, ne skidajte. To je moj poklon.“
U tom trenutku sve je shvatila.
Starac je pažljivo skinuo narukvicu i umotao je u maramicu.
— Morate odmah kod ljekara i policije — rekao je. — I nikada je više nemojte nositi.
Anna je tiho klimnula glavom. Sjedila je na klupi, stegnuvši drhtave prste i shvatila da je upravo čudom ostala živa. 🤦♀️🤦♀️🤦♀️
