Trojica huligana napala je bespomoćnu djevojku, pokušali su je opljačkati i bili su uvjereni da pred sobom imaju samo preplašenu i nemoćnu žrtvu: ali nisu mogli ni zamisliti šta će se dogoditi za minut…
Napali bespomoćnu? Upravo to su mislili.
Trojica huligana napala je bespomoćnu djevojku, pokušali su je opljačkati i bili su uvjereni da pred sobom imaju samo preplašenu i nemoćnu žrtvu: ali nisu mogli ni zamisliti šta će se dogoditi za minut.
Jutro u parku bilo je mirno i toplo. Veronika je upravo završila trčanje, zaustavila se na sporednoj aleji i pokušavala uhvatiti dah. Trening je bio težak, ali ugodan. Kosa joj je bila svezana u visoki rep, na vratu je nosila tanki zlatni lanac, a na ruci sportski sat. Voljela je ove rijetke vikende kada može jednostavno biti sama.
Aleja je bila gotovo prazna. Vlažan zrak nakon noćne kiše mirisao je na lišće i svježinu. Veronika je već bila spremna krenuti prema izlazu kada su iza nje iznenada odjeknuli motori.
Tri motora izletjela su iz zaokreta i stala tačno pred njom. S njih su sišla trojica mišićavih momaka. Jeftine trenerke, tetovaže na rukama i vratu, drski osmijesi.
Vođa je napravio korak naprijed i pogledao je od glave do pete.
— Pa, ljepotice, sama šetaš? — rekao je sa podsmijehom.
— Telefon ti je sigurno skup. Daj ga ovamo prije nego padne.
Veronika je šutjela. Lice ozbiljno, ali u očima se vidjela napetost.
Drugi momak je obišao njenu stranu.
— Pogledaj koliko je moderna. Dobar sat. Lanac sija. Jasno je da ima šta ukrasti.
— Ne drhti, bit ćemo pažljivi, — dodao je treći i tiho se nasmijao.
Stajali su preblizu, blokirajući joj put natrag.
— Shvataš da ovdje nema nikoga ko bi ti pomogao? — rekao je vođa. — Daj sve mirno i nastavi dalje.
— A ako ne? — mirno je upitala Veronika.
Momci su se pogledali.
— Tada će biti neugodno. Ne volimo kada nam se protivi.
Smijali su se, razgovarali među sobom i komentirali njen telefon, patike i lanac. Jedan od njih je čak pružio ruku prema njenom ramenu, kao da provjerava koliko je uplašena.
Pred njima je bila samo usamljena, bespomoćna žena nakon treninga.
Ali nisu znali šta će se dogoditi za minut.
Vođa je ponovo napravio korak bliže i nagnuo se prema njoj.
— Pa, daš li dobrovoljno ili da objasnimo?
Veronika ga je pažljivo pogledala. Niti vike, niti panike. Samo napetost u očima i hladna koncentracija.
— Stvarno mislite da je ovo dobra ideja? — tiho je upitala.
Momci su se pogledali i prasnuli u smijeh.
— Čuli ste? Ona nas plaši.
— Djevojko, znaš li uopće s kim pričaš?
— Ovdje nema nikoga. Samo mi i ti.
Veronika se odjednom nasmiješila.
— Upravo tako. Samo vi i ja.
Jedan od njih se ukočio.
— Zašto se smiješiš?
— Zato što nemate ni najmanju ideju u što ste se upustili, — odgovorila je.
Vođa je ljutito zakoračio naprijed.
— Dosta igranja. Telefon i lanac. Sada.
I u tom trenutku, iza zavoja aleje, iz sjene drveća, polako su izašla dva velika muškarca. Bili su tjelohranitelji djevojke. Visoki, obučeni u crno, hladnih lica. Kretali su se mirno, bez žurbe, ali u njihovom hodu osjećala se snaga.
Huligani nisu ni slutili da su upravo pokušali opljačkati kćer jednog od najbogatijih ljudi.
Momci su se okrenuli.
— A ko su ovi?
Jedan od tjelohranitelja prišao je bliže i kratko rekao:
— Problemi?
Veronika se nije ni okrenula.
— Više ne, — mirno je odgovorila.
Osmijesi su nestali s lica momaka. 😕😕🤷♀️🤷♀️🤷♀️🙅♀️
