Ravnatelj zatvora odlučio je poučiti previše principijelnu zaposlenicu i zaključao je preko noći u ćeliju s opasnim kriminalcima. Bio je siguran da će djevojka do jutra popustiti.
Ali kada su se vrata ćelije otvorila u zoru, ostao je zapanjen od straha kad je vidio šta se dogodilo tokom noći.
Pukovnik Michael bio je naviknut da sve u koloniji ide po njegovim pravilima. Ovdje se nisu postavljala suvišna pitanja, nisu se pisali izvještaji i nije se raspravljalo s upravom. Posebno nije podnosio kada bi mu žene prkosile.
Anna je radila u koloniji tek mjesec dana. Bila je mirna, organizovana i previše ispravna za ovo mjesto. Anna se nije ulizivala upravi, nije se smijala vulgarnim šalama i nije pravila kao da ne vidi očite stvari.
Tog dana vidjela je kako stariji čuvar tuče zatvorenika koji se nije ni branio. Anna je sve tiho zabilježila i napisala službeni izvještaj.
Dokument je nestao nakon nekoliko sati. Čuvar je i dalje hodao po zoni kao da se ništa nije dogodilo.
Anna je tada otišla direktno ravnatelju.
— Podnijela sam izvještaj. Ono što se ovdje događa je zločin, rekla je mirno.
U uredu je zavladala tišina.
Ravnatelj je polako podigao oči prema njoj.
— Razumiješ li gdje radiš? — upitao je tiho.
— Razumijem da zakon mora vrijediti svugdje, odgovorila je Anna. Čak i ovdje, čak i za kriminalce.
Čuvari uz zid razmijenili su poglede. Već su poznavali taj pogled ravnatelja.
Ravnatelj zatvora ustao je, prišao gotovo do nje i nasmiješio se.
— Misliš li da si ovdje najpametnija? — upitao je. — Vidjet ćemo kako ćeš govoriti nakon noći u petoj ćeliji.
Anna je posivjela, ali glas joj nije zadrhtao.
— Ovo je zastrašivanje.
— To je odgojna mjera, odgovorio je. Stavite je tamo. I da nitko do jutra ne ulazi.
Odveli su je hodnikom, grubo uhvatili pod ruke i proveli pored ćelija. Po prvi put Anna je osjetila pravi strah, ali povratka nije bilo.
Vrata pete ćelije zatvorila su se teškim metalnim zvukom.
U polutami su sjedila tri muškarca. Svi s kaznenim dosjeima iz različitih razloga, svi poznati po svojoj okrutnosti. Tiho su gledali nemoćnu djevojku. Zatvorenici su mrzili čuvare i bilo je zastrašujuće zamisliti što bi mogli učiniti djevojci.
Anna je polako zakoračila unutra, i tada se dogodilo nešto neočekivano…
U zoru je ravnatelj osobno došao otvoriti ćeliju. I kad je vidio što se dogodilo noću, bio je u užasu.
Anna je stajala kraj vrata, cijela i neoštećena. Zatvorenici su sjedili tiho uz zid.
Jedan od njih podigao je pogled prema ravnatelju i rekao:
— Ova žena je jedina u mnogo godina koja je s nama razgovarala kao s ljudima i zaštitila nas. Nismo je dirali, ali da si ti bio na njenom mjestu, ne bi preživio do jutra.
Anna je sama izišla iz ćelije.
Kasnije se saznalo da te noći, čim su se vrata zatvorila za njom, Anna nije vrištala niti plakala. Samo je sjela uz zid i počela govoriti.
Cijelu noć slušala je kriminalce. Saznala je kako se s njima postupa, zašto se kažnjavaju, kako se izvlače priznanja, kako im se uskraćuje pošta i medicinska pomoć.
Postavljala je pitanja i sve upamtila. Postupno je napetost nestala. Muškarci su govorili mirno, bez bijesa.
Tjedan dana kasnije došla je inspekcija u koloniju.
A mjesec dana kasnije, ravnatelj je već davao iskaz i na kraju završio u istom zatvoru. ☹️☹️🤔
