Čistačica je svake noći čula vriske iz sobe 7 kad god bi nepoznati muškarac došao da vidi stariju pacijenticu. Jedne večeri, kada više nije mogla da izdrži, sakrila se ispod kreveta da otkrije šta se tamo dešava…
Ono što je vidjela ispunilo ju je čistim užasom…
Nekoliko dana čistačica je čula čudne zvukove iz sobe 7. Bili su to plačevi. Ne glasni, već prigušeni, kao da se neko boji da ga se čuje. Dešavalo se svaki put otprilike u isto vrijeme – kasno noću, kada su hodnici bili prazni, a svjetlost slabila.
Stajala je nasred hodnika sa svojom kantom i slušala. Bolnica je već bila zagušljiva, ali ovaj plač joj se uvukao pod kožu. Nije zvučao kao običan plač bola.
Čistačica je ovdje radila godinama. Posao je bio težak, plata niska, ali je istrajala. Navikla je na mirise, noćne smjene, patnju drugih. Ali soba 7 ju je sve više počela uznemiravati.
Ležala je starija pacijentica – tiha, uredna, uvijek zahvalna na pomoći. Slomljen kuk, prikovana za krevet. Jedva se žalila, ali je sve češće gledala u pod i trzala se iznenadnih zvukova.
Tada se pojavio čudan posjetilac.
Čovjek je došao uveče. Uvijek sam. Uredno odjeven, samouvjeren, govorio je mirno i pristojno. Predstavio se kao član porodice.
Nakon njegovih posjeta, pacijentica se promijenila: oči su joj pocrvenjele, usne su joj drhtale, ruke su joj se ohladile. Jednog dana, čistačica je čak primijetila modricu na njenom zglobu.
Pokušala je da se raspita, ali pacijentica je odmah skrenula pogled i šapnula da je sve u redu.
Kolege su joj savjetovale da se ne miješa.
„Nije tvoja stvar. Porodica ima pravo“, rekli su.
Ali plač se stalno vraćao.
Jedne večeri, čistačica je čula korake u blizini sobe. Zatim prigušene glasove. Govorio je oštro. Pacijentica je nešto promrmljala, kao da se izvinjava. Čuo se tup udarac. I kratak vrisak.
Te noći, čistačica nije mogla spavati. Smislila je plan kako da otkrije istinu. Ako niko ne bi pogledao – pogledat će.
Sljedeći put je ranije ušla u sobu. Svjetla su bila prigušena, pacijentica je spavala. Srušila se na pod i s mukom se uvukla ispod kreveta. Prašina, hladan linoleum, zahrđale opruge iznad glave. Bila je prestravljena.
Koraci u hodniku. Vrata su škripala. Ušao je.
Vidjela je samo njegove cipele i rub kreveta. Prvo tišina. Zatim njegov glas. Polako i hitno je govorio pacijentici. Počela je plakati.
Ono što se sljedeće dogodilo oduzelo joj je dah.
U početku je govorio mirno. Vrlo mirno. Objasnio je da će kuća ionako biti “izgubljena”, da joj samoj nije potrebna i da mora potpisati papire. Rekao je da će, ako se ne javi, “pomoći”.
Pacijentica je plakala. Molio ju je da je ostavi na miru. Rekla je da neće ništa potpisati.
Tada mu se glas promijenio.
Nagnuo se preko kreveta i počeo prijetiti. Rekao je da mora uzimati lijekove. Da zna kako da se pobrine da doktori ništa ne primijete. Da će, ako ostane tvrdoglava, stvari biti gore. Mnogo gore.
Čistačica je zadržala dah.
Gledala ga je kako vadi špric. Ne bolnički špric. Drugiji. Tamni, neobilježeni. Počeo joj je davati injekcije uprkos njenom otporu. Pacijentkinja je vrisnula, ruka joj je mlitavo pala na plahtu.
Čistačicu je obuzeo strah.
Iskočila je ispod kreveta, vrisnula i otvorila vrata. Nastala je buka; dotrčale su medicinske sestre i dežurni doktor. Muškarac je uhapšen na licu mjesta. Špric je oduzet. U njegovoj torbi pronađeni su dokumenti – spremni, s mjestom za potpis.
Kasnije se ispostavilo da injekcije nisu bili lijekovi. Upravo zbog toga se stanje starije pacijentice naglo pogoršalo.
