Nekoliko sati nakon sahrane moje kćerke nazvali su me iz klinike.
„Gospođo Carter, morate hitno doći. I… molimo vas, nikome nemojte ništa reći.“ ☹️☹️☹️☹️
Nekoliko sati nakon sahrane moje kćerke klinika me je pozvala. Glas doktora zvučao je kao da govori kroz stisnute zube.
„Gospođo Carter, morate doći odmah. I… molimo vas, nikome nemojte ništa reći.“
Prošao me je trn kada sam ugledala osobu koja je stajala ispred mene…
Došla sam gotovo automatski. U crnom kaputu, s očima natečenim od suza, ne shvatajući zašto se uopće još krećem. Zgrada je bila prazna. Svjetlo je gorjelo samo u jednoj kancelariji.
Doktor Matthews stajao je na vratima, blijed i napet. Pored njega — nepoznata žena u strogom odijelu, s hladnim i pažljivim pogledom.
„Ovo je agentica Sofia Blake“, rekao je tiho.
Ponudili su mi da sjednem, ali noge me nisu slušale.
„Moja kćerka… poginula je u saobraćajnoj nesreći“, rekla sam mehanički, kao da ponavljam naučenu rečenicu. „Već su mi sve objasnili.“
Agentica Blake je polako otvorila fasciklu.
„Ne baš sve, gospođo Carter. U spisima postoje detalji koji nisu navedeni u zvaničnom izvještaju.“
Doktor je skrenuo pogled.
„Rezultati obdukcije pokazali su nešto što vam je bilo prešućeno…“
Zadrhtala sam…
Zadrhtala sam i nesvjesno stisnula prste, kao da pokušavam da se uhvatim za stvarnost.
„Šta tačno?“ upitala sam jedva čujno.
Doktor je oklijevao, a zatim me pogledao umornim očima.
„Povrede na tijelu ne odgovaraju saobraćajnoj nesreći. Ni vrsta povreda ni njihov raspored. Daje se utisak da je… nesreća bila samo paravan.“ ☹️☹️
